Još se sjećam prvog puta kad sam popila Lavazza kavu. Taj miris ne možete zaboraviti samo tako. Bilo je to jednom kad smo otišli u Trst onako čisto da se šetamo po gradu i obavimo malu kupovinu. Nismo imali ništa nužnog za obaviti, ako nešto pronađemo možemo kupiti ako ne bit će dovoljna kava. Nakon duže šetnje centrom grada moj mi je muž predložio da odemo na kavu. Taman je bilo vrijeme ručka i zatvarala si dućani jutarnju radnu smjenu. Ispraznile su se ulice i napunili se barovi. Bili smo negdje pri dnu glavne ulice, osjećao se miris mora. Primijetili smo jedan mali bar čiji je natpis bliještio iznad ulaznih vrata i pozivao na ulazak – Lavazza kava.
Hajdemo unutra rekosmo uglas. Radilo se o tipičnom malom tršćanskom lokalu. Visok plafon, mesingani detalji i mramorni pod. Sjajio je zlatnom i svijetlo žutom bojom sa svijetlo plavim ukrasima, možda čak i više na korodirano zeleno. Ugodno je mirisao po friško pripremljenoj kavi. Tada još nisam znala kakva je Lavazza kava jer kod nas je nije bilo. Svidio nam se natpis onako plave boje i jednostavnog dizajna. Mamio je obećanjem dobre kave što smo ubrzo i potvrdili.
Na šanku nas dočekao nasmiješen konobar i na dijalektu nas je priupitao jesmo li za kavu. Svatko si je naručio svoju kavu. Muž je uzeo naravno kratku kavu, a ja malu kavu s mlijekom. Nismo se mogli nagledati našeg poslužitelja. Kao u nekakvoj predstavi aparat za kavu je zaškripio i Lavazza se počela mljeti. Tog trena smo osjetili onaj slatki i opori miris Lavazza kave. Divota! U minuti nas je konobar poslužio u malim Lavazza šalicama i dodao nam svakome po jedan šećer. Nasmiješio se i okrenuo na drugu stranu poslužujući nove goste s istom predanošću. Od toga dana smo suprug i ja postali veliki obožavatelji…